Ukoliko Raj postoji na Zemlji, on je Ovdje, on je Ovdje, on je Ovdje!

Moguli su vladali Indijom od 1526. do 1858. i bijahu među najsilnijim i najbogatijim dinastijama u svjetskoj povijesti pa ne čudi što je pojam ostao metaforom za moćnike (da bi ga tek nedavno istisnuo pojam tajkun, japanska riječ za velikog zapovjednika, šoguna). Godine 1608. Khurrama – sina mogulskog vladara Džahangira – na njegov su 16. lunarni rođendan posjeli na vagu i izmjerili suhim zlatom. Radi vojnih uspjeha ubrzo će steći ime šah Džahan – na perzijskom slava svijeta. Još 1607. princ se zaručio za Arjumand Banu Begum plemenitog perzijskog roda. Ona će dobiti ime Mumtaz Mahal (izabranica palače). Kada je 1628. postao vladarom najvećeg dijela potkontinenta pod Himalajom, s njom je već imao dvanaestero djece. No 1631. Mumtaz Mahal umrla je od postpartalne hemoragije, nakon tridesetsatnog porađanja četrnaestog djeteta. Samo šest mjeseci poslije šah Džahan počeo je s gradnjom najvećeg spomenika koji je ikada jedan čovjek podigao vlastitoj supruzi. Bile su angažirane trupe specijaliziranih majstora iz čitavog Carstva. Sve je podignuto rekordnom brzinom i uz iznimne troškove.

Pogled na ovo zdanje stvara žalobne prizore;
I sunce i mjesec liju suze iz očiju.
Na ovom svijetu ovo zadnje je građeno;
Da time pokaže slavu stvoritelja.

Stihovi su to samog šaha Džahana koji nam otkrivaju da je, povrh neutješne tuge, na gradnju bio potaknut standardnim vladarskim motivima. Građevine nadljudskih dimenzija sugeriraju da isti takav značaj imaju i njihovi graditelji. Zamašnost gradnje postaje vrlina po sebi, a mravinjak na gradilištu spektakl poput igara. To je samo drugi način na koji se prikazuje carska magnificentia. Sve to kao topos, primjenjiv u svim vremenima, sažima rimski kasnoantički pisac Vegecije: Tvoja je Pobožnost neprekidnim radom nebrojene gradove dovršila, tako da se ne čini da ih je sagradila ljudska ruka, već da su niknuli Božjim migom.

Najveće umijeće zahtijevalo je već temeljenje platforme poviše rijeke Jumne (Yamuna). Na visokoj plinti izgrađeni su mauzolej s četiri minareta na uglovima te s lijeve i desne strane, džamija i gostinjac. Iz začudo nevelikog korpusa teorije islamske arhitekture dade se razumjeti da su arhitekti i inače posebnu pažnju prvenstveno posvećivali temeljenju građevina. Arhitekt mora izbjeći bilo kakvo požurivanje u rješavanju zahtjeva koje postavlja građevina, osobito onih koji se tiču njene statike – sukladno izreci da strpljenje nosi pobjedu, u potrazi za Božjom vodiljom prema besmrtnosti djela, uz pomoć Boga, kaže Mimar Sinan u jednom od svojih autobiografskih eseja. Arhitekt, ma tko to bio, ovdje se domislio izvanrednom rješenju. Čitavu površinu (300 x 112 m) pretvorio je u sustav bunara dubljih od korita rijeke. U njih je utrpano kamenje i žbuka, a na njima su uspostavljeni redovi stupova povezani lukovima, odnosno svodovljem. Na sve je položena mramorna podnica. Jumna danas lijeno meandrira ravnicom kojom se rasprostrla Agra, ali mjesečevi vrtovi na suprotnoj obali nose tragove nekadašnjih izlijevanja rijeke i pokazuju zbog čega tolika pažnja u projektiranju platforme na kojoj je izgrađen mauzolej. Gradnja platforme i same grobnice trajala je dvanaestak godina, a čitav kompleks dovršen je 1650.-ih godina. O podrijetlu građe (bijeli mramor iz Radžastana, jaspis iz Punjaba, žad i kristal iz Kine, tirkiz iz Tibeta, lapis lazuli iz Afganistana, safir iz Šri Lanke, karneol iz Arabije…) te o broju radne snage i danas se raspredaju legende.

Dugo očekivani susret s Taj Mahalom doživjet ćete u znaku prvog od optičkih trikova kojima će vas osvojiti: sniježno bijel, uokviren golemim vratima od crvenog pješčenjaka visokim gotovo 30 metara, mauzolej izgleda velik. Smanjuje se kako mu se približavate, povećava kad ga napuštate. Kažu, što potvrđujem, da ga nosimo u srcu sve većeg i većeg. The most beloved building in the world godišnje privlači od dva do četiri milijuna turista, ali vreva vam neće smetati u doživljaju.

Na četiri ugla plinte nalaze se minareti visoki preko 40 metara. Izgrađeni su s blagom inklinacijom prema van kako bi u pogledu iz vrta proizveli perspektivni učinak posve okomitih tornjeva, a u slučaju potresa pali u stranu od mauzoleja. Bilateralna i radijalna simetrija provedena je od kompozicije u cjelini pa do najsitnijeg detalja, u pažljivom hijerarhijskom gradiranju oblika, boja, materijala. O tome najrječitije govore zgrade gotovo identična oblika građene od crvenog pješčenjaka na dva suprotna kraja platforme, s mauzolejom kao škrinjom s dragocjenostima u središtu. Zapadno je džamija, a istočno džavab (odgovor) – gostinjac kojemu nedostaje jedino mihrab (niša u unutrašnjosti koja predstavlja smjer Meke) da bude džamija.

Jasno razumijemo kolorističku shemu kompleksa: bijeli mramor (koji je zaodjenuo milijune golemih opeka) rezerviran je za najdragocjenije oblike kojima se iskazuje vjera i duhovnost, vladarska aura. Riječ je o fabuloznom mramoru iz kava u Makrani u Radžastanu, 400 km udaljenim od Agre, kojemu je slavu pronio upravo Taj, pa se otud kasnije našao i na građevinama kao što su Bijela kuća u Washingtonu, Empire State Building, Buckinghamska palača, Westminster Abbey i Marble Arch u Londonu, Sydney Opera House… Najveća prijetnja Taj Mahalu danas su zagađena rijeka Jumna i kisele kiše zbog blizine naftne rafinerije Mathura koja je konačno uklonjena odlukom indijskih vlasti. Onečišćenje zraka pretvaralo je Taj Mahal iz bijelog u žuto.

Naravno, s pravom se analizira genealogija rješenja ranijih mogulskih mauzoleja koja su vodila projektu Taja, pri čemu se u razmatranje kao mogući prototip osobito često uzima elegantni mauzolej cara Hamajuna (1565. – 1570.), pradjeda šaha Džahana, koji se danas nalazi usred Delhija. Bila je to prva grobnica na indijskom potkontinentu izgrađena u središtu širokog vrtnog partera komponiranog poput karakterističnih perzijskih charbagh vrtova, pravokutnih ili kvadratnih, izdijeljenih na četiri dijela šetnicama ili kanalima vode. Mauzolej je podignut od crvenog pješčenjaka na platformi oblikovanog od niza arkada. Središnju os snažno naglašava golemi ulazni hol (Iwan) nad kojim se diže kupola. U oktogonalnom središnjem prostoru nalaze se kenotafi Humajuna i njegove supruge, dočim su stvarni grobovi u kripti. Prolazi koji povezuju središnji prostor s okolnim dvoranama i deambulatorij koji omogućuje kretanje ukrug (na način koji je ranije bio svojstven prije svega islamskom štovanju grobova svetaca) te skošeni uglovi mauzoleja i radijalno simetrični raspored osam dvorana (aludirajući na osam rajeva) koje komuniciraju sa središnjim prostorom – sve su to elementi koji će svoju savršenu razradu dobiti u Taj Mahalu.

Taj Mahal se, međutim, može razumjeti samo u okviru širokog graditeljskog programa kojega se prihvatio šah Džahan još prije nego je uzašao na tron (počevši od obnove tvrđave u Kabulu, potom onih u Gwalioru, Lahoreu i Agri) jer većeg graditelja od njega u nizu mogulskih careva nije bilo. Pripisuje mu se oblikovanje 777 vrtova u Kašmiru (u kojemu je najradije boravio tijekom ljeta), a još smo daleko od cjelovitog dokumentiranja i analiziranja tipologije svih palača (ne manje od 50) te lovačkih zamaka i vrtnih rezidencija različitih veličina koje je podigao diljem Indije. Najveća je to skupina takvih građevina u islamskom svijetu, a vjerojatno i uopće. Austrijska povjesničarka arhitekture Ebba Koch tijekom posljednjih tridesetak godina uspjela je formirati preliminarni korpus od tek 24 palače i vrtne rezidencije iz razdoblja vladavine šaha Džahana. Neki od tih projekata, poput gradnje Crvene tvrđave u njegovoj novoj prijestolnici Shahjahanabadu, podignutoj pored šest ranijih gradova Delhija, mjerilom i utroškom prelaze sve ostale, ali nijedan ne nadilazi sjaj Taj Mahala. Temelji Shahjahanabada (današnji Old Delhi), racionalno projektiranog dvorskog grada s tri paralelne avenije ispresijecane vodenim kanalima, položeni su 29. travnja 1639. Bio je to mogulski odgovor netom izgrađenom Chahar Bagh bulevaru, ulicama i vrtovima u safavidskom Isfahanu. Kompetitivnost islamske arhitekture bila je i ostala jedna od njenih trajnih fiksacija. Za vrijeme jedne audijencije šah je tako od perzijskog poslanika tražio da usporedi dva grada, a ovaj je odgovorio: Isfahan nije dostojan ni delhijske prašine. Zacijelo dvosmislen odgovor, s obzirom na to da je prašina u Delhiju i danas isto što i zrak koji dišete.

U svili svitanja proljetnoga dana, u pogledu iz vrtova sa suprotne obale Jumne koja u jutarnjoj sláni prestaje vijugati, nego se stisne poput žive, kupola Taj Mahala pomoli se prvo obrisom boje kozjeg mlijeka. Čitava slika postupno će se pokrenuti u nizu nevjerojatnih kolorističkih pretvorbi – do sljedeće noći kada će ta ista kupola, naročito pod punim mjesecom, postati tijelo živo poput nekog novog planeta. No da biste stigli do tog belvedera, morat ćete u praskozorje proći kroz mahalu u kojoj se pod otvorenim nebom u to doba pokreću primordijalni fiziološki procesi, ljudski i životinjski, bez odvajanja. Čini se, međutim, da su istu optiku imali i prvi mogulski vladari, počevši od genijalnog Babura (1526. – 1530.), koji je zastao pred suhim ravnicama sjeverne Indije, između Inda i Gangesa, birajući mjesto za svoju prijestolnicu, da bi gotovo indignirano zaključio: Malo nakon što sam došao u Agru prešao sam na drugu stranu Jumne da razmotrim krajolik i izaberem mjesto podesno za vrt. Bijaše sve toliko odvratno ružno da sam ponovno prešao rijeku, posve zgađen. Zbog nedostatka ljepote i neprijatna izgleda krajobraza odustao sam od namjere da napravim charbagh. Na koncu ipak, budući da kraj Agre nije bilo pogodnijeg položaja, bio sam primoran da načinim najbolje što se moglo na tom mjestu. Mogulski vladari – počevši od Babura – podigli su niz vrtova, ispočetka baš nasuprot citadela i utvrđenih palača predmogulskih vladara, kao izraz moći kojom se može ovladati sparušenim indijskim krajobrazom. Bijahu istinski kraljevski simboli teritorijalne kontrole, ali i metafore raja ostvarenog na zemlji – u neprijatnoj i neskladnoj Indiji. Obale Jumne uskoro će biti obrubljene desetcima takvih vrtnih sklopova. Na planu Agre iz 1720.-ih godina  (u gradu koji je u zenitu snage imao oko 700 tisuća stanovnika)  bit će ih četrdeset i četiri. Taj Mahal treba vidjeti, dakle, u tom širem urbanom kontekstu.

Treba pažljivije pogledati i njegov tlocrt da biste shvatili kako se prvotno prostirao na dvostruko većoj površini. Naime, rijetko je koji posjetitelj svjestan da je sastavni dio plana uključivao i danas kaotični dio grada, Taj Ganj, unutar kojega se još naziru svi elementi kompozicije vrta koji se prostire pred mauzolejom – ovdje u formi ukrštenih bazarskih ulica, s tržnicama svile, mirodija… i dijelova rezerviranih za karavansaraje. Riječ je, podcrtava Ebba Koch, o jedinstvenom i visoko kreativnom transferu sheme charbagha u sklopu izrazito utilitarne građanske arhitekture. Da smo načistu: ove dvije zone – reprezentativna, sveta i aulička, grobišna i doktrinarno simbolička te, s druge strane, svjetovna, trgovačka, pekunijarna – referiraju na islamski koncept usklađenog duhovnog i materijalnog svijeta. Živa, profana polovica čitavog sklopa trebala je održavati reprezentativnu polovicu, s mauzolejom u središtu, u koju su izvorno mogli ući samo povlašteni. Od davanja bazara i karavansaraja, povrh prihoda trideset sela uokolo Agre, održavao se skupocjeni mehanizam Taja. (Možda bi sve ovo mogli imati na umu oni koji danas pokreću obnovu sinagoge u središtu Zagreba. I posve uzgredno: čini se da je po sličnom konceptu izvorno bila zamišljena i Dioklecijanova palača u Splitu – utilitarnog sjevernog i reprezentativnog središnjeg i južnog dijela.)

Konačno: tko je projektant Taj Mahala? Zapadnjak koji ga prvi put vidi u njegovoj simetriji, u tom ulomku uređenog svemira usred urbanog i krajobraznog kaosa, u inkrustacijama poludragog kamenja pa i u pojedinim motivima, konačno i na temelju zapamćenih slika, recimo, mletačke rane renesansne (Giovanni i Gentile Bellini, Carpaccio…) osjeća se bliskim barem s arhitekturom mauzoleja. Zaista, portugalski isusovac Manrique koji je u vrijeme gradnje boravio u Agri sugerira da je stanoviti mletački zlatar, Geronimo Veroneo, mogao imati udjela u projektu, no tu vijest ne potvrđuje nekoliko drugih suvremenika koji su radi različitih poslova u to doba putovali po Indiji. Na nekoliko Filareteovih planova za imaginarnu Sforzindu, iz njegova znamenita traktata (koji će, doduše, G. Vasari proglasiti najsmješnijom i možda najglupljom knjigom ikad napisanom) – s prikazima oktogonalnih hramova uokvirenih četirima zvonicima tankim poput minareta, podignutim na visokoj plinti, nalazimo začudne sličnosti s mogulskim mauzolejima i samim Taj Mahalom. No nema sumnje da je Filareteova inspiracija došla iz kontakata koje je mogao imati s više perzijskih poslanika u Veneciji 1460.-ih godina. Uostalom, opravdano se upozorava da bi i samo ime grada – Sforzinda – po kombinaciji imena milanskog vojvode i mitskog Inda, moglo doći i od perzijske Shahzinde u značenju živi kralj, odnosno naziva kraljevskog groblja u Samarkandu (Filareteov utopijski grad bio je, ipak, prvi grad na Zapadu posve simetričnog tlocrta). Najizgledniji kandidat za projektanta Taj Mahala mogao bi, dakle, biti enigmatični Ustad Ahmad Lahauri iz obitelji uglednih mogulskih arhitekata, afgan-perzijskog govora, koji je od šaha Džahana dobio niz narudžbi, a bio je i znamenit astronom, mjernik i pjesnik. Nijedan zapadnjak ne bi u to vrijeme mogao na takav način razumjeti islamske ideale i oblikovati ih arhitekturom.

Svi motivi mauzoleja i vrtova aludiraju na Raj, a osobito kaligrafski natpisi preuzeti iz Kurana – ispisani najljepšim pismenima koja su ikad oblikovana. Mauzolej i vrt čine nedjeljivo jedinstvo u arhitektonskom i simboličkom smislu (arapski džennet, islamski izraz za raj, u doslovnom prijevodu znači vrt ili bašta). Taj Mahal se leđima okrenuo Jumni, uzdignut je na visokoj plinti, na rubu vrta (čarbag, Char Bagh), podijeljenog na četiri dijela kanalima koji simboliziraju četiri rajske rijeke. Staze unutar tih dijelova stvaraju dodatnih 16 spuštenih manjih vrtova. Mauzolej se zrcali u izduženom mramornom bazenu u središtu vrta: cisterna bogatstva (havd al-kavtar) utažit će žeđ Muhamedu prilikom njegova dolaska u času Sudnjeg dana. Izvori spominju bujnu vegetaciju (ruže, narcise, obilje voćaka, čemprese), dočim su se u doba britanske kolonizacije preferirali zeleni travnjaci.

Sve oko Taja zaogrnuto je legendama. Po jednoj, šah je za sebe htio podići slični mauzolej, ali od crnog mramora na drugoj obali Jumne ili preko rijeke rastegnuti crni most. Recentna istraživanja otkrila su pak na suprotnoj strani rijeke mjesečeve vrtove s oktogonalnim bazenom, projektiranim da bi se u njemu Taj zrcalio na mjesečini.

Ime Taj Mahal (skraćeno od Mumtaz Mahal) prihvatili smo slijedom pisanja stranih namjernika, a u mogulskim ispravama uvijek se navodi kao prosvijetljeni grob. Čitav sklop mnogo je više od grobnice jednoj ženi, ma koliko obožavanoj. Po svoj prilici šah ga je zamislio otpočetka i kao vlastiti mauzolej, ali i kao gigantsku alegoriju Sudnjega dana – događaj nakon kojega slijedi ponovno proživljenje i suđenje ljudima i džinima za djela koja su činili tijekom života.

Bezgranična ljubav koju je šah Džahan nosio prema Mumtaz Mahal dobila je nakon njene smrti, valja dodati, suprotni odraz. Taj neobični vladar (koji se nikad nije nasmijao i koji je uvijek ostajao trijezan, za razliku od svih mogula prije i poslije njega, koji su obično s ovoga svijeta odlazili u delirium tremensu, daleko od vjerske tolerantnosti svog oca, djeda i pradjeda) – potpuno se predao konkubinama, da bi se u rujnu 1657., uslijed prekomjerne doze afrodizijaka, našao s jednom nogom u grobu. Bio je to signal za početak borbe na smrt između njegovih sinova (mogulski tron u pravilu se nije stjecao primogeniturom). Svršetak kraljevanja bio mu je neslavan. Džahan-šaha je 1658. zatočio Aurangzeb, vlastiti sin marcijalnog i puritanskog karaktera. Legenda kaže da je iz svoje luksuzne tamnice u Crvenoj tvrđavi u Agri, u kojoj su mu pričali bajke o vlastitom djetinjstvu, mogao vidjeti Taj Mahal, ali samo u odbljesku na fasetama fabuloznog Koh-i-noor dijamanta kojeg je ranije držao na vrhu čuvenog Paunova prijestolja. Kada je 1666. konačno otišao u džennet, ostavio je za sobom arhitekturu da o njemu priča. A tu bi priču najbolje i najkraće mogao izreći dvostih ispisan perzijskim jezikom na zidovima dvorane za audijencije (Diwan-i-Khas) palače u Shahjahanabadu: Ukoliko Raj postoji na Zemlji, on je Ovdje, on je Ovdje, on je Ovdje!